Šest godina poslije (Zagreb vs. Toronto) – 1. dio

Nakon šest i pol godina u Kanadi (i pet godina života s Kanađaninom), mogu reći da sam se dosta dobro upoznala sa svakodnevicom ovdje.

Što mi nedostaje, što sam potpuno ostavila po strani, što je obogatilo moj život, a što me zbunilo i još uvijek ne razumijem?

Sportovi
Nogomet koji sam pratila po svim ligama i prvenstvima sam tu lijepo pospremila u ladicu “bilo pa prošlo”.
Tu se živi i diše većinom hokej kojeg ja pratim odokativno, a u mom kućanstvu je sve podređeno NBA košarci i Toronto Raptorsima.
Bejzbol mi je još uvijek enigma, iako sam davno napisala post s pravilima ne bih li si ga sama sebi objasnila. Svake sezone ja to ponovno čitam i svejedno mi ništa nije jasno kad gledam utakmicu osim home run.
Kanadski nogomet, koji je kao američki, pratim samo u doigravanju, a obavezno se svake godine gleda i Super Bowl. Osim touch down-a nije da baš razumijem sve što vidim ali uz hrpu grickalica, sve je zabavno!

sport1

Vrijeme
Mujo iz vica o Muji u Kanadi nije bio u Torontu (spominje planine, a kod mene nema planina) ali nije bio ni daleko od istine. Jesen je prekrasna, zima je duga, vjetrovita i s temperaturama ispod -15, -20 koje traju tjednima, proljeće je kratko i slatko, a ljeta su vruća i sparna.

Različitost
Hmh, pa recimo samo da sam često jedina bijela osoba bilo u autobusu ili na poslovnom sastanku. To sam prestala primjećivati nakon druge godine ovdje. Smiješno je da sam najviše svjesna različitosti u Torontu kad posjetim Hrvatsku pa me začudi što su svi oko mene bijeli i isto izgledaju. U Zagrebu, čim uđem u autobus i vidim nekoliko djevojaka, mogu prepoznati što je sad u trendu i koji su to IN komadi odjeće. U Torontu je to puno teže.

I čisto za referencu: moj buddy s posla je iz Kine, cura kojoj sam ja buddy je podrijetlom iz Hong Konga (imamo neki buddy program na poslu da si svatko ima prijatelja čim počne raditi), a dvije cure s kojima sam najbliža su podrijetlom iz Šri Lanke i Indije. Kevinovi prijatelji s posla su podrijetlom iz Japana i Mauricijusa. I od svih njih najveći stranac sam – ja!

O, da ne zaboravim, na jednom važnom i skupom Adobe seminaru voditeljica je bila transseksualac, dakle muškarac u ranim 40-im obučen u haljinu, s perikom i našminkan. I jedini komentar koji sam čula poslije je: Good for her! Vjerujem da neki i nisu odobravali, ali oni nisu ništa rekli jer znaju da “Ako nemate što lijepo reći, nemojte reći ništa!”

adobe1Prijatelji
Evo jednog segmenta života koji je tako dragocjen, a lako se pogubi i nekako teško stekne. Jedan od najčitanijih postova na Mudrilici je kako pronaći prijatelje, i da, pronašla sam tri prijateljice. Na žalost, dvije od tri su se u međuvremenu odselile i to daleko. No dale su mi te uspomene produženog vikenda u New Yorku i nalaženja utorkom u malom meksičkom restoranu u centru grada u kojem bi pretresale poslovne, ljubavne, životne uspjehe i probleme.

Sad se nadam da ću s bebom u parku upoznati druge mame a bebama i naći nove prijateljice.

Obitelj
Moja obitelj je u Hrvatskoj i beskrajno mi fale 😦

nedostajanje1

Da odgovorim i na pitanja koje sam dobila kad sam najavila ovaj post:

Blogokolegica ZimzeleniCvijetDa li se misliš vratiti (naslućujem odgovor :D), i što je presudno u toj odluci? – ono baš baš iskreno.
Budući da je Kevin Kanađanin, ni ne razmišljam o vraćanju. E sad, da nisam s njim, odluka bi bila puno teža. Mislim da se svejedno ne bih vratila, jer previše mi se sviđa život ovdje, posao i ljudi. Bojim se da bi me u Hrvatskoj sve naživciralo za par tjedana ako bih se vratila. Možda sam u krivu, teško je sad to reći. U nekim maštanjima, kad odem u mirovinu, provodit ću svake godine par mjeseci u Hrvatskoj.

Blogokolegica BeautyChatroomByMarijana : Jesi li tamo otišla nakon faxa ili za vrijeme faxa? Opiši nam koliko se razlikuje život u Kanadi od ovog u Hrvatskoj (po tebi pozitivne i negativne stvari) 🙂
Otišla sam nakon fakulteta i više od pet godina radnog iskustva u raznim poslovima (škola, državna firma, neprofitna udruga). Razlike ću opisati kroz ovu seriju postova 🙂

Blogokolegica CrossingBeauty Jel ti nedostaje snijeg?
Uf! Ja svake godine pokušavam zavoljeti ovu zimu. I nije problem toliko u snijegu nego u hladnoći, pa čak i ako želiš uživati u zimskim radostima ne možeš jer je prehladno. Što je najbolje, kao mala sam voljela seriju Život na sjeveru i maštala da bih i ja tako. I evo mi ga sad! Sad ne bih tako!

Za one koji su propustili, tu su moji prošli postovi o temama koje ovdje spominjem:
10 izazova života u Torontu
Što me dočekalo u Hrvatskoj
10 stvari za koje nisi ni znao da želiš znati o Torontu
Kako pronaći prijatelje
Stvarnost vs. TV: Gledanje bejzbol utakmice
Lov na lišće i čuda jeseni
Veljača – mjesec šetnje (Polarni vortex u Torontu)
Gdje je to proljeće, u meni je nemir
Našla sam jednu prednost duge zime

I tu stajem za sada. U drugom dijelu ovog posta pisat ću o jeziku, običajima, i hrani.

Jeste li ikad razmišljali o selidbi u drugu državu? Što bi vam najviše nedostajalo?

Advertisements

8 thoughts on “Šest godina poslije (Zagreb vs. Toronto) – 1. dio

  1. Pa ja tebe obožavam. Tako mi je nekako čudnovato oko srca bilo dok sam čitala. Točno znam na što misliš… iako ne toliko daleko, i sama sam došla iz druge države, pa sam tu-i-tamo doživljavala razne kulturne šokove 😀
    Mislim da je Kanada država raznolikosti, ogromnih presjeka (konkretno, mi smo bili na toliko malo da preslimo u Albertu), te bogata tolerancijom (ugl. puno više nego mi Balkanosauri). Jedino ta zimoća -.- Puse vama od nas!

  2. Baš zanimljivo! Jedva čekam druge nastavke. Meni je u principu svejedno gdje živim i mislim da bih se lako prilagodila (što mi je čudno jer sam inače sva isplanirana 😂), no moj je dragi jako vezan za svoj kraj – dovoljno je reći da mu je muka bila i u Zagrebu. Kako stvari sada stoje, van bismo otišli jedino iz ekonomskih razloga, i to da ovdje nemamo što jesti, doslovno. 😂 A nedostajali bi mi vjerojatno samo obitelj i prijatelji, ne znam, pretpostavljam.

  3. Odličan post i baš sam uzbuđena zbog postova koji slijede.
    Razmišljali smo o preseljenju, ali zaključili da nam ovdje ide sasvim ok pa da se ne bi odlučili na tako drastičan korak ako nam baš ne bi “gorilo pod petama”. Inače, ne znam koliko si upućena u to, ali suprug i ja smo 2012. iz Pule preselili u Veliku Goricu.Tamo smo ostavili svu obitelj i prijatelje i otišli u nepoznato mjesto u kojem ikada nismo bili niti smo ikoga poznavali. Iako se radi samo o preseljenje unutar iste države razlike su velike. Otišli smo u puno bolju i pozitivniju sredinu. To naravno nismo znali dok se nismo preselili jer smo oko sebe čuli samo jako puno predrasuda o Purgerima, a za Veliku Goricu i Turoplje većina nikada nije ni čula 😀 Tako da, ako bih se opet našla u sličnoj situaciji ne bi mi teško palo da moram otići negdje gdje mi je bolje. A našima je tako svejedno hoće li prijeći 300 ili 1300 km jer iz obitelji već pola njih u Njemačkoj. Da nemamo dijete i da nismo kupili stan, vjerojatno bi usprkos svemu već bili vani. Ja sam više za Irsku, dok je muž za Skandinaviju koja je realno puno bolja, ali ja sam teški meteoropat pa zbilja ne znam kako bi mi palo to što nema sunca. Ovdje kada smo kupovali stan vodili smo se tome da ima jako puno svjetlosti.
    Ono što me uvijek pitaju da ne kažem iščuđavaju se kako mogu živjeti bez mora? Ah, pita li netko Zagrepčane koji odu kako mogu živjeti bez Sljemena, Maksimira ili Cvjetnog trga. Sumnjam. Od 365 dana na moru provedeš možda 5 i to po par sati. Nije život na moru Disneyland.
    Tamo se sve radi radi turista. Svaka zgrada, svaki park, svaki event. Samo da se zaradi. Živi se samo za ljeto, a realno tada ne stigneš u ničemu uživati jer radiš kao konj od jutra do sutra. Kada to prođe, sve je mrtvo. I ljudi su… ma, priča za sebe. Niti mi fale ljudi, ni more, ni vrijeme.

    • Uvijek mi je zanimljivo kako je taj doživljaj “mora” nerjetko drugačiji za ljude koji žive tamo i kontinentalce. Hrabro ste se vi preselili u nepoznato, makar i u istoj državi. I nekako baš često ispadne na bolje. I mene je, kao tvog muža, Skandinavija privlačila, no sad bih se najradje odselila na Havaje haha.

  4. Ja sam se u ratu prisilno preselila u Split i meni je to bio ogroman šok koji nikada neću zaboraviti. Rođena sam na moru, i dalje živim na moru, pa hvala Bogu da mi to nije oduzeo. Ne znam kako bih živjela bez mora…čitam što Zimzelena piše i vidim da more svatko doživljava na drugačiji način. Za mene more znači da sam od šestog do desetog vremena svaki dan na plaži, bez obzira na posao i ostalo.
    Nikada se više ne bih selila…jako se teško prilagođavam na bilo što novo u životu

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s