Na ivicama i končićima

Od kad sam se vratila na posao, svakodnevno se pitam jesam li majstor balansa ili ipak samo pomahnitali žongler?

Posao

Na poslu se trudim biti profesionalna, da se ne vidi da nisam spavala, da sam preskočila tuširanje, da njoj rastu kutnjaci a meni sijede. Nekako mi uspijeva da na sastancima ne izgubim taj engleski koji me čudom još i služi kad trebam objasniti tehničke detalje ili koristiti žargon industrije. Prije par tjedana sam promaknuta na poziciju voditeljice što sa sobom nosi i podrazumijeva lijepu količinu takozvanih “soft skills” komunikacijskih vještina koje su mi malo zakržljale. Odmah priznajem da možda neću biti najbolji voditelj na svijetu. Bit ću dovoljno dobar. I radit ću na tome da budem bolja i možda na kraju postanem najbolji dovoljno dobar voditelj.

Stan

Činjenica: još uvijek nismo okrečili donji kat otkad smo se prije godinu i pol uselili. Spavaća soba nam izgleda kao skladište. Uvijek se nađe neko neoprano suđe.

Sve me ovo pomalo izluđivalo, ali s količinom ostalog stresa koji pršti sa svih strana, ja sam stanje našeg stana prihvatila kao privremeno i dovoljno dobro. Prihvaćanjem kao da sam stanje našeg stana izbacila iz jednadžbe stresa i ušutkala glas koji je cvilio: Zašto je već nered, pa SVE smo sredili jučer?!?.

I dok ovo pišem gledam u rasparene čarape na podu koje usamljeno čekaju svoju bolju polovicu od subote, tenisice koje sam trčeći s posla na brzinu odbacila i koje su završile u kuhinji, kolica na kojima visi moja jakna umjesto u ormaru, suđe od večere koje nekako nije došlo do perilice.

Blog

Kao i sve polovično, sasvim je očekivano da je i ovaj post takav. U glavi je dulji, no u stvarnosti ja jednostavno nemam vremena. Jer nađem vremena za park, igranje, smijanje. Za kuhanje, malo manje pospremanje i spavanje. Mrvice ostanu za postove koji se za sad pišu samo u mojim mislima.

Ispunjena, ali nikad rastrganija!