Listopad. Vikend prije rođendana. Mog, moje uskoro dvogodišnje djevojčice i prije Thanksgivinga. U nedjelju nas posjećuju uncle George i aunt Donna, i moj veliki dvanaestogodišnji step-son je s nama. Idealno za malo slavlje prije pravog rođendana. Jutro provodimo u Toronto zoološkom vrtu za kojeg samu sebe uvjeravam da pridonosi zaštiti vrsta i nije samo cirkus gdje su na jednoj strani zarobljene životinje, a na drugoj djeca koja se krevelje.
Za ručak jedemo svježu, vruću pizzu, koja nas sve ugrije tog prohladnog jesenskog dana, a oko koje se moja cura nećka jer iako voli sir, nije ljubitelj ničega “kruhastog”. Ponekad se pitam je li moja i gdje su ti hrvatski geni koji su odrasli na pekarama otišli.
Vraćamo se kući na vrijeme za spavanac, koje ja iskoristim za trčanje do dućana po malu cheesecake tortu. I kad kažem trčanje, onda doslovno mislim trčanje. Ja ponekad doista trčim. Nitko me ne ganja, ne treniram za maraton, ne brojim korake na fensi pametnom satu. Ja jednostavno trčim jer mi se trči i jer mi se brže dođe. U kojim godinama odlučimo da je trčanje bez veze ne znam, ali ja ponekad, a dvogodišnjaci svakodnevno trčimo bez posebnog razloga.
Poslije večere odlučimo poslužiti “rođendansku” cheesecake tortu i vidimo da, spremni kakvi jesmo, nemamo prikladne svjećice. No kreativni i dosjetljivi, uvidimo priliku u rezbarenju svjećice od prvog rođendana.
Ta-da! Svi pjevamo Happy Birthday, Alanna se veseli i zaljubljeno gleda u tortu. Kad ugasi svjećice pripremamo tanjuriće, a ona nestrpljivo pokazuje tortu i govori nam da hoće “try happy birthday”. Ona misli da je riječ za tortu “happy birthday” i kad je ispravimo, ona nas ignorira ili nam lijepo kaže: “No, happy birthday, mama!”
Na kraju dana, umorna i emotivna se pitam jesam li dobar roditelj jer sam tortu kupila u dućanu, a svjećicu smo na brzinu izrezbarili. Kevin, hvalatidragi, me utješi. Alanna je uživala u danu, bila je u zoološkom, vozila se vlakićem, igrala se s nama, dobila poklon, jela happy birthday.
Rođendan koji je to i bio
Pet dana kasnije. Petak na poslu. “Koji su ti planovi za vikend?” ori se sa svih strana. “Potty training my daughter” objašnjavam i direktoru i timu, i kolegama u liftu koji me ne poznaju. Tri dana. Taman za “Three day potty training” metodu. Fokus nije na rođendanima i Thanksgivingu, fokus je na rješavanju pelene.
Krećemo gologuzi od subotnjeg jutra. Imam osjećaj kao da imam divlju životinjicu u stanu koja piški i kaka po svuda. Kevin lagano počne sumnjati u metodu pa ga šaljem u dućan da se spasi od nereda i apokalipse.
Nedjelja. Moj rođendan. Napredak je tu i samo je par nezgoda. Jedemo novu tortu i pjevamo “Happy Birthday”. Alanna više ni ne sumnja u ispravnost svoje riječi i nestrpljivo me moli da jede happy birthday.
Ponedjeljak. jedan od mojih najdražih praznika – Thanksgiving. I Alannin rođendan. No umjesto da mi stan miriše na puricu i plodove jeseni, miriše na, pa, nezgode i sredstvo za čišćenje. Ne predajemo se, a poslijepodne i odlazimo u park. Umorni smo, ali i spremni za ponedjeljak kad ću kolegama na poslu na pitanje: “How did the potty training go?”, odgovoriti sa: “It went well!!”
mudrilica 